četvrtak, 10.01.2008.
Janet,little intellectual (I.)
Za početak,važno je da znate tko sam ja zapravo.Nisam ono obično dijete,kojeg ne zamaraju problemi koje muče odrasle,velike i ozbiljne ljude.Naravno,po tom pitanju mene nitko ne shvaća ozbiljno,već mi svi govore da se ne zabrinjavam.Prijatelji i profesori su me nedavno nazvali „inteletkualnkom“.Ispočetka nisam znala što to zapravo znači.Mislila sam da je to uvreda.I tek sam onda shvatila zašto nitko ne uzima u obzir i moje mišljenje.Naravno,nitko me neće slušati,kad ne znam što znači „intelektualac“!Uglavnom,potrudila sam se saznati da su to ljudi koji mnogo čitaju,koji su vrlo pametni i imaju neko logično razmišljanje.
I kad kažem „prijatelji“ uopće ne mislim na ono brdo ljudi koje me okružuje pod velikim odmorom jer sam popularna.Mislim jedino na svoju prijateljicu Miu,i svog najboljeg prijatelja
Nathana.I nije mi žao što imam samo njih dvoje.Sasvim su mi dovoljni.A najbitnije je da oni JESU pravi prijatelji.Idem u opću gimnaziju,u kojoj su sve cure meta dečkiju,u kojoj sve cure plešu kao navijačice za naš košarkaški i nogometni klub.Čak je i Mia jedna od navijačica,ali ni upola umišljena kao one...Nathana poznajem od petog osnovne,kad su pomiješali razrede,kako to inače čine.Od tada smo mi najbolji prijatelji.Nathan i Mia,nekom slučajnošću su neki petnaesti rođaci,što oni ne znaju.Tu „tajnu“ mi je otkrila mama,za koju mi je rekla da nikom ne govorim...Inače,još jedan razlog zašto sam posebno dijete,nemam oca.Pravi razlog mog „nemanja“ oca,ali mama mi je rekla da će mi riješenje njegovog nestanka doći samo od sebe,kad bude bilo vrijeme za to.Nikad se nisam trudila raspitivati se o njemu,jer sam znala,da me htio,ne bi otišao.Mama i ja živimo sasvim pristojnim životom.Imamo kuću na tri kata,koju nam je davno,davno,ostavila baka.Mamina mama,inače.Imam dvije sobe.Jedna je za spavanje i učenje,a druga za zabavu,u kojoj mi je kompjuter,još jedan krevet za „goste“ i neke knjige,gluposti.I sad kad malo bolje pogledate,meni ništa ne nedostaje!I svi oko mene tako misle.Ali jedini problem je u tome,što ja ne gledam svijet očima jedne 15-godišnjakinje.
Za mene je svijet okrutno mjesto,kojem je smisao da bude level igrice za čovjeka.Možda i jesam malo pesimistična.Ali koliko god meni svijet bio mjesto plača i smijeha,ipak mi dio srca optimistično gleda na cijelu situaciju.I uvijek negdje duboko u sebi znam da nas čeka bolje sutra....
¤ to be continued ¤
